Osnovna škola Katarina Zrinska Mečenčani

10. listopada 2013., četvrtak

Prvi je dan prvog putovanja. Od uzbuđenja nisam ni oka sklopila... Ovo će mi biti prvo putovanje zrakoplovom! Jedva čekam! Sa sobom ću povesti učiteljicu Irenu i pedagoginju Kristinu. Mislim da ćemo se dobro slagati.

Probudila sam se u 4 sata ujutro. Vani je još bio mrak i guuuuuusta magla! Vozili smo se pooolako od Hrvatske Kostajnice do Petrinje gdje smo pokupili učiteljicu Irenu i nastavili put zračne luke.

Srce mi je lupalo kao ludo dok smo se približavali zrakoplovu. Učiteljica Irena mi je rekla da je ovaj naš jedan od manjih iako se meni činio ogroman.

Put je prošao izvrsno! Prvo smo putovali do Frankfurta u Njemačkoj, a zatim smo se premjestili u drugi zrakoplov do Stockholma u Švedskoj.  Jako sam se bojala leta, ali to vam zaista nije ništa strašno. Kad zrakoplov uzlijeće, osjećate se kao u dizalu, a turbulencije (ono kad zrakoplov prolazi kroz zračne struje pa se malo trese) nisu uopće tako jake kao što sam očekivala. Nažalost, zbog oblaka i magle nisam vidjela ništa ispod nas. Ipak, oduševljena sam i jedva čekam novi let!

Aerodrom u Stockholmu se zove Arlanda i prekrasno je uređen. Sve je jako uredno i čisto, a najviše su mi se svidjeli plakati s poznatim Šveđanima (pogledajte fotografiju). Htjela sam se fotografirati s nekima od njih, ali smo se žurili pronaći prijatelje iz Ujedinjenog Kraljevstva i Bugarske kako bismo zajedno nastavili put.

Jeste li čuli za ovu glazbenu skupinu? Ako niste, pitajte roditelje... oni sigurno znaju!

Nakon godine dana dopisivanja konačno smo se upoznali sa svojim europskim prijateljima: Garthom, Alexom, Hristinom i Svetlom. Baš je zanimljivo kako svi učitelji slično izgledaju! J

                            Pogledajte njihove putne maskote. Zar nisu dražesne?

Do centra Stockholma smo se vozili ekspresnim vlakom koji je jurio oko 200 km/h.

Za 20 min smo već bili u tom prekrasnom gradu koji je smješten na otocima i povezan mostovima. Izgleda kao iz bajke.

U međuvremenu su nam prijatelji iz Turske poslali e-mail u kojem nas obavještavaju da neće doći jer nisu uspjeli nabaviti vizu (to vam je dozvola za ulazak u neku zemlju). Bili smo malo razočarani jer je baš sad kod nas popularna jedna turska serija (Es dur! J ) pa smo željeli malo čuti turski jezik uživo.

Na željezničkom kolodvoru smo se susreli s prijateljima iz Poljske: Barbarom, Malgorzatom i Boženom te skupa s njima vlakom nastavili put Västeråsa.

U hotelu su nas dočekale Pia i Anna, naše domaćice. Nismo se niti stigli prijaviti u hotel  jer smo morali žuriti na autobus koji nas je odvezao do škole. Ondje nam je priređen prekrasan doček!

Sa mnom je Zlatan, putna maskota švedske škole. Što mislite po kome je dobio ime?

Ponudili su nam svoje tradicionalno piće s komadićima voća, a za večeru smo kušali jela koja se kod njih jedu za posebne blagdane. To su mesne okruglice, kuhani krumpir, haringa (vrsta ribe), kavijar i razne salate. Desert mi se najviše svidio – pita s borovnicama. Njam, njam!

Iako smo svi bili iscrpljeni od putovanja, tijekom večere smo ukratko predstavili svoje škole, a upoznala sam se i s ostalim putnim maskotama. Mogu vam reći da je to jedna vesela ekipa!

Zamislite, u dalekoj Švedskoj, upoznali smo i učitelja koji govori hrvatski! Zove se Hysein i predaje tehničku kulturu. S njim smo provele ugodnu večer i on nam je pričao o švedskim školama. Tamo djeca idu u osnovnu školu 9 godina. Ocjene dobivaju tek u 6. razredu i ne označavaju se brojevima nego slovima. Tako im je slovo A naša petica, slovo B četvorka itd.

Učenici 6. razreda priredili su nam kviz znanja o Švedskoj. Nas tri smo se baš potrudile i jedva čekamo objavu pobjednika koja će biti u subotu!

U školi smo se zadržali do 22,20 kada nam je išao zadnji autobus za grad (škola je izvan centra, oni kažu da su na selu, ali to nije ni slično onome što mi smatramo selom). Kad smo napokon došle u hotel činilo nam se da je prošlo najmanje 3 dana otkako smo ovdje jer smo toliko toga doživjele... Ne moram vam ni pisati da smo zaspale isti čas kad smo dotakle jastuk...

11. listopada 2013., petak

Probudile smo se u 7,00 naspavane i vedre. U hotelu smo obilno doručkovale te se našle s ostalim prijateljima i opet otputovale u školu. Škola nosi naziv Irstaskolan te ima oko 700 učenika od 6 do 16 godina.

U školi su nam učenici priredili program koji nas je sve dirnuo. Predstavili su nam neke švedske običaje (Uskrs, Luciju i Midsommerfest) te nam pjevali svoje tradicionalne dječje pjesme. Zamislite, za Uskrs se kod njih djevojčice maskiraju u vještice ili stare babe!

Midsommerfest je običaj koji se odvija oko kraja lipnja. Djeca izrađuju vjenčiće od cvijeća te plešu i pjevaju oko štapa ukrašenog grančicama, lišćem  i cvijećem. Ovaj put su nam pjevali veselu pjesmicu o žabi i svinji. J

Vidite li štap oko kojeg plešu?

Lucia im je posebno važna. Obilježava se 13. prosinca u čast sv. Lucije. Na taj dan djeca su obučena u bijelo. Djevojčice imaju na glavi vjenčiće i u rukama svijeće, a dječaci stožaste kape i u rukama nose zlatne zvjezdice. Najvažnija i najljepša je naravno djevojčica koja predstavlja Luciju. Ona ima najljepšu haljinu i najljepši vijenac s gorućim svijećama na glavi. Taj mi se običaj najviše svidio jer su dječica izgledala i zvučala kao mali anđeli.

Možete li se prisjetiti kako bi obilježavamo sv. Luciju?

Nakon programa obišli smo školsku zgradu mlađih učenika. Učionice su poput naših. Neki razredi su uređeni tako da djeca sjede sama, a u nekima sjede po dvoje u klupi.

Znate li što je Minecraft? Šveđani jako vole ovu video igricu.

Imaju sve bijele ploče po kojima se piše flomasterima i bilo im je jako čudno kad smo rekli da mi u našoj školi još uvijek imamo zelene ploče po kojima se piše kredom.

Iako imaju školsku knjižnicu, po svim hodnicima u školi se nalaze police s knjigama koje učenici sami uzimaju i vraćaju.

Što bi se dogodilo da se naše knjigu nalaze u hodnicima?

Također postoje kutići koji su uređeni kao dnevni boravak gdje djeca mogu učiti, odmarati se ili provoditi slobodno vrijeme. Jako biste se iznenadili kada biste vidjeli noge učenika – naime, oni su BOSI! A vi se žalite kad se morate preobuti...

A sada nešto što će vam se najviše svidjeti... Udžbenici, radne bilježnice, bilježnice, školski pribor, terenska nastava, školska kuhinja – sve je BESPLATNO! Svaki učenik ima svoje prijenosno računalo i može birati hoće li pisati u bilježnicu ili na računalo.

Učenici su vrlo otvoreni i komunikativni, jako dobro govore engleski jezik te smo se lako sporazumijevali s njima. Na hodnicima nema dežurnih učitelja jer su djeca pristojna, ne trče po hodnicima i ne viču.

Ovo je školska knjižnica. Je li slična našoj?

Obilazak mlađih učenika završili smo pauzom za fiku – to je posebno važan odmor za odrasle – taj dio dana rezerviran je za tople napitke i sendviče ili kolače. Fiku smo proveli u prostoru sličnom našoj zbornici – samo puno više udobnijem.  Naravno, Razredne knjige su u Švedskoj prošlost, sve upisuju u elektroničke dnevnike preko računala.

Prijateljice iz Poljske u zbornici.

Posjetili smo i zgradu starijih učenika gdje su nam se najviše svidjele radionice za obradu drveta, krojačka radionica, kuhinja i filmski studio.  Kroz školu su nas vodili učenici 8. i 9. razreda čiji je engleski izvrstan! U 6. razredu su nam učenici dali odgovore na pitanja iz kviza te nam i poklonili knjižicu s tekstovima koji su sami napisali.

Filmski studio školske filmske skupine. Zaista impresivno!

Švedska je zemlja bogata drvetom koje im donosi veliku zaradu pa ne iznenađuje da učenici u školi obavezno moraju naučiti kako obrađivati drvo i izrađivati razne predmete.

Ovo su fotografije iz školske radionice za predmet Kuharstvo. I djevojčice i dječaci moraju naučiti kuhati!

 Nakon obilaska škole, poslužili su nam ukusan ručak koji smo proveli družeći se i razgovarajući s  učenicima 6. razreda. Oni su bili malo sramežljiviji od starijih učenika, ali smo i od njih uspjeli saznati još pokoji detalj iz školskog života.

Nakon ručka, okupili smo se u jednoj učionici. Ondje smo prvo predali poklone našim domaćinima. Donijeli smo im našu najpoznatiju bombonijeru (znate li koja je to?), kavu "ciglicu", malu dagaru (peć za pečenje kestena), lavandu (onu koja raste ispred naše škole), razglednice i promotivni materijal koji smo dobili od turističke zajednice. Kasnije smo održali radni sastanak na kojem smo dogovarali aktivnosti koje ćemo provoditi tijekom prvog semestra. Koordinator našeg partnerstva, gospodin Garth Prince, detaljno nas je upoznao sa svim potrebnim u vezi provođenja našeg partnerstva. Sastanak je bio dug i naporan, ali iznimno koristan.

Po povratku u grad, Garth nas je poveo u kratak turistički obilazak centra Västeråsa. Uslijedila je večera u hotelu sa zaposlenicima škole, a potom kuglanje i odlazak u Sky bar na 23 katu zgrade s kojeg se pruža predivan pogled na grad.

I današnji dan je završio prepun dojmova i lijepih iskustava.

12. listopada 2013., subota

Današnji dan smo započeli obilaskom malog zoološkog vrta Kungsbyn gdje smo vidjeli mnoge zanimljive životinje. Vidjeli smo obitelj losova: ženku, mužjaka i dva mladunca. Jako sam se iznenadila njihovom veličinom. Ovi koje smo mi vidjeli su bili visoki oko 2,5 metra, a naš vodič nam je rekao da ih ima puno većih.

             Mladunci                                         Ženka

Jeste li znali da losovima svake godine otpadnu rogovi (u siječnju) i tako im brzo rastu da stignu narasti za godinu dana. Zamislite kakvo olakšanje osjećaju ove druželjubive životinje kada im se taj teret "skine" s glave. Šveđani jako vole jesti njihovo meso pa ih zato svake godine ubiju oko 100 000 za vrijeme sezone lova. Baš mi je žao... tako su simpatični.

Zatim smo obišli europske bizone. Oni su malo manji od američkih bizona i ima ih još samo 30 u cijeloj Europi.  Ovdje ih je dvoje: mužjak i ženka. Ogromni su i drago mi je da sam na sigurnom u kolima jer mislim da bi me progutali u jednom zalogaju!

Ljame su također stanovnice ovog okoliša. Baš su mi smiješne. Znam od prije da im se ne smijem približavati jer ponekad, ako se uplaše, znaju pljunuti na posjetitelje. Zaista to nisam željela provjeravati.

Znate li s kojeg kontinenta ljame potječu?

A glavni maneken među svim životinjama bio je los. On je malo manji od našeg jelena. Na raspolaganju su mu sve ženke u okolici. Pravi je zavodnik.

Pogledajte ga samo kako se namjestio za fotografiranje!

Vidjeli smo i neke za nas obične životinje: guske, patke, kokoši, konje, ovce, svinje, zečeve, hrčke i zamorce. Obilazak smo završili ukusnim ručkom u lijepo uređenom restoranu.

Nakon ugodno provedenog dana u prirodi, vratili smo se u školu gdje smo održali drugi dio sastanka. Dogovorili smo sve važne stvari i riješili mnoga pitanja i probleme koji su nas mučili. Također smo odredili parove za dopisivanje i razgovaranje videokonferencijom. Većinu aktivnosti ćemo provoditi na engleskom jeziku jer nam je to radni jezik partnerstva kako bismo se svi lakše sporazumjeli. Mi smo dobili Španjolce za dopisivanje i Britance za razgovore putem interneta. Uh, jedva čekam razgovor uživo, ali ga se i bojim... jer naš engleski i nije tako dobar. Morat ćemo se jako potruditi i puuuuuuno vježbati. Ovo će nam biti baš dobra motivacija za učenje engleskog jezika!

Možete li prema zastavama prepoznati čije maskote nedostaju?

Nakon sastanka smo se oprostili od naših domaćina. Natrpali su nam torbe poklonima i otpratili nas do autobusa. Zaista su se jako potrudili te nas lijepo i toplo ugostili. Nadamo se da ćemo i mi uspjeti u tome.

Vratili smo se u hotel, večerali, i ubrzo nakon toga krenuli u novu avanturu – obilazak jezera! Pridružile su nam se prijateljice iz Bugarske i Španjolske. Jezero se nalazi 15 minuta lagane šetnje od našeg hotela. I ovdje su ulice čiste, uredne, bez automobila i pune bicikala koji nisu nikako zaključani. Ovdje nikome ne pada na pamet da uzme nešto što nije njegovo. Ah, koliko će nama trebati da dođemo do te razine...

Šetnja jezerom je bila tako ugodna... Zadržali smo se sve do mraka, a zatim se vratili u hotel te izvršili pripreme za povratak. Jedva sam zakopčala svoju torbu. Čini mi se da imam više stvari nego kad sam dolazila...

13. listopada 2013., nedjelja

Zadnji dan u Švedskoj. Bilo je tako lijepo! Oduševljena sam ovom zemljom i ovim ljudima. Ako je Švedska dobar primjer EU, onda mi je jaaaaaaako drago što smo i mi dio te zajednice te se nadam da ćemo nekad i mi u Hrvatskoj doživjeti ovakav standard.

U Stockholmu smo imale vremena za kratak obilazak centra grada i kupnju suvenira nakon čega smo se vratile na aerodrom Arlandu čekati svoj let. Sada smo već bile stvarno umorne i iscrpljene i jedva smo čekale da sjednemo u zrakoplov i opustimo se.

Kako smo došle, tako smo se i vratile – preko Frankfurta. Taj aerodrom je jedan od najvećih u Europi i morate biti zaista brzi kad presjedate u drugi zrakoplov jer su zrakoplov kojim ste došli i onaj kojim odlazite prilično udaljeni. Nas tri smo brzo hodale punih 30 minuta kako bismo stigle do ulaza za naš zrakoplov do Zagreba. Let je bio ugodan i trajao je 1 sat i 5 minuta. Na Plesu nas je dočekao Irenin brat koji radi na vojnom aerodromu pa sam ga na putu do Petrinje  ispitivala o koječemu. Nadam se da ne misli da sam mala dosadna djevojčica... Biste li vi voljeli popravljati helikoptere? Meni se to čini teško, ali jako zanimljivo.

Kući sam stigla u ponoć i 20 minuta. Bila sam toliko umorna da sam mislila da ću odmah zaspati, ali ne! Glava mi je bila puna doživljaja, događaja, novih ljudi, novih prijateljstava, novih planova, novih zemalja, novih gradova, novih škola, novih letova... letjela sam u tako u mislima, letjela... sve dok nisam odletjela u snove...

To je sve od mene za ovaj put. Nadam se da su vam se svidjele moje misli pretočene u ovaj blog (internetski dnevnik) te da ćete i dalje pratiti moja putovanja po Europi!

                                                                                   Voli vas i pozdravlja vaša

                                                                                               Katarina  :*